Sestra Cecilija Grgić

Sestra Cecilija Pava Grgić bila je redovnica, sestra milosrdnica, članica današnje Provincije Majke Divne Sarajevo. U zadnjih devetnaest godina mjesec svibanj mnogima, a osobito sestrama ove provincije budi sjećanje na dragi lik ove sestre. Svaki čovjek živeći urezuje svoj trag u povijesti. Na tom tragu naraštaji što dolaze crpe mudrost i hrabrost za život. Po njemu su Bogu zahvalni i ujedno zbog njega ponosni.

I na životu s. Cecilije Bogu iskreno zahvaljujemo. Dao nam je nezasluženu milost – imati sestru mučenicu. Pisani trag o njenom životu vrlo je skroman i vapi potrebom da netko prepozna u sebi od Boga nadahnutu volju istražiti ovo nepuno pola stoljeća života za Boga i bližnjega. Ono što do sada imamo o njoj napisano sabrano je na nekoliko stranica u knjizi dr. Marka Lukende „Presnački mučenici“. Listajući te stranice doznajemo sljedeće:

Obitelj Grgić živjela je u mjestu Dubrave koje pripada župi Novi Šeher. Skromni roditelji, otac Ivo, zemljoradnik i majka Ana, domaćica, podigli su sedmero djece. Život nije bio lagan, no u znoju lica i radu vrijednih ruku primali su Božji blagoslov.

Kći Pava rođena je 22. listopada 1952. godine. Nemamo podataka o njenom djetinjstvu, osim par redaka koje sama donosi u životopisu što ga napisa uoči polaganja redovničkih zavjeta. Napisala je:

„Školu sam pohađala uz teške uvjete. U prvom redu škola je bila jako daleko, a drugo roditelji nisu bili u mogućnosti da me do kraja školuju. Uza sve poteškoće završila sam četiri razreda. Poslije toga sam ostala kod kuće s mamom i sestrama i obrađivala zemlju. Nije to bilo lako za mladu djevojčicu. Mukotrpan život prerano je počeo.“

Taj mukotrpni život prekriven je velom tajne kojeg tek pokoja informacija zanjiše poput tihog povjetarca i na tren nam dopusti pogledati iza vela. Tako saznajemo da sa šesnaest godina odlučuje poći u samostan Sestara milosrdnica. Na ponos je svom župniku fra Franji što možemo zaključiti iz njegove preporuke: „O njoj mogu reći samo najbolje, jer se vladala kao prava i praktična kršćanska djevojka. Vjerujem da će njezin primjer i na druge djevojke u mojoj župi pozitivno djelovati.“

Mlada djevojka primljena je u samostan Lužnicu. Tu je ostala dvije godine, privatno je učila i završila osnovnu školu a potom stupila u postulaturu u Kući matici u Zagrebu. Ime sestra Cecilija dobila je 13. kolovoza 1971. godine stupivši u kanonski novicijat Družbe. Dvije godine novicijata pratilo ju je majčinsko oko učiteljice novakinja koja nam u nekoliko rečenica dade dokučiti kakva je bila naša s. Cecilija. Učiteljica piše:

„S. Cecilija ... ima zrelo poimanje redovničkog života; zvanje koje je odlučno prihvatila želi i ostvariti svom dušom. Voli molitvu i razmatranje. Mirne je i tihe naravi, povučena i ozbiljna. Voli biti sama, ali se rado u zajednici susestara razvedri i raspriča. Znade biti i osjetljiva, te katkad i oštrije reagirati. Savjete i opomene prihvaća. U poslu je marljiva i uredna, upravo pedantna. Posebno je vrijedna kod šivanja i ručnog rada. Ustrajna je i strpljiva.“

Molitva, ustrajnost i strpljenje nosili su je u životnim teškoćama koje su se nizale jedna za drugom. Skoro četiri mjeseca pred polaganje svetih redovničkih zavjeta otkriveno je da ima aktivan tuberkulozni proces na plućima zbog čega je liječnik zahtijevao liječenje u bolnici. To višemjesečno liječenje moglo je dovesti do toga da zavjeti budu odgođeni. Pogođena tom činjenicom i čvrsto oslonjena na Boga piše molbu za polaganje zavjeta koja, na njenu radost, biva uslišana. 15. kolovoza 1972. godine s. Cecilija polaže prve svete zavjete i odlazi na službu i daljnje potrebno liječenje u sestrinsku kuću u Vrbasu. Tamošnja poglavarica o s. Ceciliji napisala je:

„S. Cecilija došla je k nama iza novicijata i bolničkog liječenja. Osjeća se dobro. Sa zdravstvenim stanjem ide polako, naime s nekim velikim poboljšanjem držim da će sve biti dobro. Inače je sestra vesela, blaga u osjećaju i revna i savjesna u svom poslu. Sada najviše pomaže u kuhinji. Vrlo je vrijedna i pedantna i disciplinirana. Ustrajnom molitvom, točnošću u dnevnom redu i vjernim vršenjem svojih svetih zavjeta bit će i ona danas – sutra dobar i vrijedan član svoje svete Družbe.“

Dobra i vjerna, radom i molitvom, svjesna svojih slabosti, oslanja se na pomoć i dobrotu Svevišnjega. Nošena zagovorom nebeske Majke išla je u susret budućnosti koju joj Bog nudi. Poslušnost ju je vodila iz Vrbasa u Brčko, iz Brčkog u Sarajevo, potom u Livno, te iz Livna u Presnače. U Sarajevu je završila trogodišnji katehetski tečaj i naučila sviranje harmonija. U tome je položila i doživotne zavjete na blagdan Velike Gospe 1978. godine. Njena poglavarica u Brčkom o njoj nam je zapisala:

„Za poslove koje obavlja vrlo je spretna, a kako pokazuje i zadovoljna. Ni jedan posao nije joj ponižavajući ni pretežak. Radi veselo, točno, bez prigovora. Vrlo je čista i uredna...

Pobožnosti obavlja točno i savjesno i nikada ne kasni. Jer je najmlađa, obično redovito predmoli Božanski oficij i ostale molitve koje uvijek zajednički obavljamo. Prema nama sestrama uvijek se lijepo odnosi. Uljudna je i srdačna. Do sada je nisam trebala nikada opomenuti ili ukoriti. Koliko vidim zavjete vrši prema svetim konstitucijama. S vanjskim svijetom lijepo se susreće. Više puta ide na plac i u dućan, ali se brzo vraća kući. Ni s kim se ne zaustavlja. Zdravlje joj nije najbolje jer je plućni bolesnik.“

Evo, to je naša s. Cecilija koja 06. rujna 1980. godine dolazi u Presnače gdje osim jednog kratkog prekida ostaje do svoje mučeničke smrti. Ljubavlju prema Bogu i narodu zajedno sa svećenikom Filipom gradila je i brižno održavala Crkvu u Presnačama, vidljivu građevinu, kao i živu zajednicu.

Što su sve proživjeli u tih 15 godina služenja na ovome tlu? Što se sve moralo pretrpjeti? Koliko puta su ponovili vapaj: „Oče, neka ne bude moja, nego Tvoja volja!“, kao i onaj „Oče, oprosti im jer ne znaju što čine!“ Istina je čini se znana samo njima. Ipak, ne samo njima. Toliki vjerni župljani nose duboko u sebi drage uspomene na ove svete duše. Imali su milost poznavati ih, s njima živjeti. Sada na neki način neka osjete svetu odgovornost i pozvanost da nam o njihovu životu posvjedoče. Mnogo je nas koji smo željni istine i koji ćemo za svaku zgodu iz njihova života biti zahvalni.

No, tu su i oni koji ove svete duše nisu voljeli, oni koji u sebi nose istinu one krvave noći između 11. i 12. svibnja 1995. godine kada su ove dvije duše, s palmom mučeništva u rukama poletjele pred lice Svevišnjega. Bolna je istina ove noći. No, istina neće mirovati dok se ne očituje. Samo istina može osloboditi.

Vlč. Filip i s. Cecilija ustrajali su uz Boga i svoj narod, za Boga i svoj narod. Dokazali su iskrenost svog nastojanja u ljubavi za bližnjega položivši najdragocjenije što su od Boga primili, a to je život. Kako im reći iskreno hvala koje se rađa u srcu pri svakom pomislu na njihovu žrtvu!? Znamo da su mučeni i spaljeni. Time je ova župa u Presnačama postala hodočasničko mjesto natopljeno krvlju mučenika. Danas je natapaju molitve Bogu zahvalnih, istine žednih i s Božjom milošću na oproštenje spremnih hodočasnika. Neka naša molitva bude Bogu na slavu, nama na spasenje a naši mučenici po njoj bili uzdignuti na čast oltara:

 

Svemogući milosrdni Bože,

kolika je Tvoja ljubav prema čovjeku

vidi se po tome što je Tvoj Sin dragovoljno za nas podnio smrt.

Daj milostivo da se naš brat svećenik Filip

i naša sestra Cecilija

pridruže slavnoj pobjedi njegova Uskrsnuća.

Po Kristu Gospodinu našemu. Amen!

​

s. M. Katarina Dunđer